?

pa, potroših neko vrijeme da iščitam i istražim koga sve mogu naći medju silnim bloggerima, i čovječe, ludilo je to.

bit današnje priče,između ostalog, je da sam primjetio kako su najposjećeniji i najomiljeniji oni koji skoro počinju sa “dragi dnevniče, danas sam…”.
ne kritikujem niti vrijeđam, samo konstatujem.

elem, nadao sam se da ću ovdje bar moći da zaboravim svoje rak-rane, kad jebo te, zakopah se još i tonom drugih crnjaka.
ne znam stvarno hoću li smoći snage da i ja počnem o tome, huh.

znam jedno sigurno…
nadljudski napori ulažeš kad pokušavaš ići protiv sebe, kad želiš da iščupaš iz sebe zvijer što te ždere….

ono što me najviše muči…
pa, život je tako jebeno kratak da bi se zajebavali s njim…

zašto je tako komplikovano?
zašto laž?
pretvaranje?
bježanje?
nanošenje bola?

iznad svega, mind fucking games?

ljubav je tako lijepa, kad si svjestan koliko si sretan što si je našao….

travnički noćni šetač je tako lijepo objasnio, upozorio, kako god želite, šta se događa kad upadneš u kolotečinu, predaš se trivijalnim momentima što te ubijaju u pojam, i ono najljepše što dobijaš svaki jebeni dan i ne primjećuješ ili uzimaš zdravo za gotovo…..bez zahvalnosti, poštovanja i uvažavanja…..

nikad mi neće biti jasno zašto nema, ili jako malo ima, ljudi koji zaista vole, koji su svakog trenutka svjesni da su sretni što su pronađeni i da nisu više jedna polovina i da je to prejak osjećaj, koji to pokazuju kad god se ukaže prilika, i koji se ne boje da daju sve svoje prihvatajući rizik mogućeg ranjavanja…..

cijeli svoj kretenski život postavljam sebi takva pitanja…
mislim da će tako i ostati….

bez odgovora….